Nema više legendarnog Praje, otišao je levitirajući Mostarac, “leteći tenk”

Nema više legendarnog Praje, otišao je levitirajući Mostarac, “leteći tenk”

27 Jan 2025 - Večernji list BiH

Dražen Brajdić

Igrač nesumnijiva NBA kapaciteta koji ondje nikad zaigrao nije

Dalipagić je bio dijete iz miješanog mostarskog braka, od oca Šaćira i majke Mande. Iako su ga “snimali” Jugoplastika i zagrebačka Lokomotiva, na koncu je završio u Partizanu pa se u Beogradu, s tenisačicom Sonjom Požeg, i životno skrasio

Nema više Dražena Dalipagića, jednog od najvećih košarkaša s prostora bivše SFRJ iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Kako bi svi oni koji ne pamte tako dugo znali o kome je riječ, poslužit će nam podaci iz njegove karijere. Onima koji su ga gledali na djelu ispričat ćemo priču riječima njegovih suvremenika i suigrača, ali i pomoći će nam i ono što je ovom Večernjakovom novinaru ispričao u dva susreta.

A brojke kažu da je riječ o igraču koji je s reprezentacijom osvojio 12 medalja, samo dvije manje od Kreše Ćosića, i koji je s “plavima” osvojio tri europska te po jedno svjetsko i olimpijsko zlato. U vrijeme kad su osvojili naslov svjetskih prvaka u Manili 1978., Dalipagić je bio najbolji strijelac tog SP-a. A i rekorder je te reprezentacije sa 3700 koševa postignutih u 13 godina pa je kao takav s vrlo jakim argumentima izabran i za Fibinu i američku Košarkašku kuću slavnih.

O kakvom je rasnom i moćnom strijelcu riječ, oslikat će vam i podatak da je 50 i više koševa postigao 15 puta te da mu je osobni rekord 70 koševa, koliko je postigao za Veneziju protiv Virtusa tog 25. siječnja 1987. Sudbina je htjela da mu je isti dan istog mjeseca, ali 38 godina poslije, bio i posljednji u životu.

Partizan ga uzeo Jugoplastici

Tomislav Paškvalin, dvostruki vaterpolski olimpijski pobjednik, pamti ga s Igara u Los Angelesu 1984.

– Dalipagić je tada bio tako velika zvijezda da je bio prirodan izbor da nosi državnu zastavu na svečanosti otvorenja Igara. A iz njegovih najboljih dana sjećam se uzrečice “Kića i Praja, pobjeda do kraja”.

A Praja je nadimak ovog rođenog Mostarca koji je završio u Partizanu i postao rekorder crno-bijelih (8278 koševa).O tome kako se dogodilo da Hrvat iz Mostara završi u Beogradu, svojedobno nam je ovako rekao:

– Malo je ljudi za mene znalo osim onih iz BiH gdje sam igrao u republičkoj ligi. Kada se u Zvorniku otvarala nova dvorana, igrala je selekcija BiH protiv Srbije za koju su igrali tadašnji reprezentativci Čermak, Simonović i Kapičić. Ja sam tada dobro odigrao pa me je primijetio Ranko Žeravica. Pregovarao sam i s Bosnom, a s Jugoplastikom sam čak potpisao i ugovor. No prvi ugovor potpisao sam za Partizan koji je godinu prije ispao iz Prve lige pa je moj uvjet bio da se klub vrati u najviši rang inače ću igrati za Jugoplastiku. Partizan se izborio za povratak i sva je sreća što je u Jugoplastici tada bilo dobrih ljudi pa mi nisu radili probleme.

A u igri za njega, osim Jugoplastike, bila je i zagrebačka Lokomotiva (poslije Cibona).

– Govorilo se da sam trebao doći u Zagreb, ali da tada nisam bio dovoljno dobar za Lokomotivu. No Novosel me ipak pozvao u seniorsku reprezentaciju, i to nakon samo tri godine treniranja košarke.

Tog se vremena prisjetio i Andro Knego, Dalipagićev suigrač u reprezentaciji.

– Vjerujem da to nije bila Novoselova odluka koji je u to vrijeme bio savezni trener na plaći KSJ-a. Kako su tada na toj poziciji krila za Lokomotivu igrali Rukavina, Omašić i Bočkaj, mogu i razumjeti tu odluku pri čemu, očito, nitko nije uspio procijeniti puni talent igrača koji je jako kasno počeo trenirati košarku i koji tog časa očito još nije bio tehnički dovoljno obučen.

I doista, ono po čemu je Dalipagić bio fenomen jest što je, za današnje prilike, izrazito kasno počeo trenirati. A o tome nam je pak ispričao sljedeće:

– Tek sam s 18 i pol godina počeo trenirati košarku koju sam do tada smatrao ženskim sportom. Kako sam živio pokraj Veležova stadiona, trenirao sam nogomet sve do 16-17 godina kada sam prešao na rukomet. Igrao sam u Tehničaru i sa Zvonkom Serdarušićem bio sam najveći talent u klubu. Nažalost, klub se rasformirao, Serdarušić je otišao u Sarajevo pa u bjelovarski Partizan, a ja sam se prebacio na košarku jer mi je brat igrao u mostarskoj Lokomotivi.

O tome kakav je košarkaš postao, govorio nam je njegov suigrač Željko Jerkov koji je s njim u seniorsku reprezentaciju ušao 1973. i pod ravnanjem Mirka Novosela postao prvak Europe.

– Praja je bio najbolje krilo svog vremena, čudesan igrač, temelj svih uspjeha tadašnje reprezentacije. Prvi put sam ga ugledao još dok sam igrao za Istragrađevno iz Pule kada su me zvali iz Rovinja da ih dođem pojačati jer im je u goste došla momčad iz Mostara za koju igra neki “leteći Mostarac”. Tada još nije znao da ima i šut pa je samo ulazio i djelovao mi je kao da je leteći tenk. Poslije u karijeri ulazio je u šut s punim skokom. Primio bi loptu uz aut liniju, pogledao je li možda nagazio crtu i onda bi skočio i šutirao. A taj njegov šut imao je visoku parabolu i boljelo je gledati s kakvom je preciznošću to činio. Sjećam se da ga je Pero Skansi, kada nam je bio trener, odlučio čuvati s braničem Tudorom. Kazao je da Dalipagića nema smisla čuvati i rekao da idemo čuvati sve ostale.

Svi su htjeli biti kao Praja

Kao takav, Dalipagić bi imao što reći i u NBA ligi koja je tada bila odvojena od ostatka svijeta prilično strogim pravilima, pa Jerkov ističe:

– Mnogi od nas tada su imali pozive iz NBA lige. Kićanović i ja od Atlante, Ćosić od Lakersa, a Dalipagić od Bostona. No za sve nas to je tada bilo preriskantno jer da biste igrali u NBA ligi, morali ste biti disident, uteći iz države. Ako pak ne biste uspjeli, četiri godine ne biste mogli nigdje igrati jer bi toliko bi trajala vaša reamaterizacija. Znam da je Praju Boston žarko želio no to je, u vrijeme kada je NBA liga imala 19 momčadi, i za njega bilo preriskantno.

S Dalipagićem smo posljednji put razgovarali u kolovozu 2017. kada je, kao gost svog velikog prijatelja Pere Skansija (kojeg također više nema), bio na jednoj opatijskoj pripremnoj utakmici hrvatske reprezentacije. Evo kako nam je on sam objasnio zašto kao izniman atlet nije otišao u NBA ligu.

– Imao sam poziv 1976., međutim NBA liga u ono vrijeme nije bila što i danas. Oni su bili profesionalci, a mi amateri te ako bih loše prošao, ako ne bih dobio pravu priliku, ne bih se mogao reamaterizirati.

Premda je košarku počeo igrati prilično kasno, relativno je brzo dospio do seniorske reprezentacije.

– Imao sam 22 godine kada me je Mirko uveo u reprezentaciju, zajedno sa Slavnićem, Kićanovićem i Jerkovom. Trebao sam ja ući i godinu prije, no imali su dovoljno krila – Šolmana, Kapičića i Simonovića, pa je izbornik Žeravica smatrao da se još moram usavršavati u klubu.

A upravo je Žeravica bio svojevrsni kum njegova nadimka Praja.

– Dok sam bio klinac, za Velež je igrao centarhalf Dane Prajo, koji mi se kao igrač sviđao pa sam često ponavljao njegovo ime. Kada sam se preselio u Partizan, Žeravica me jednom nazvao Prajom i tako je i ostalo.

Za tog susreta u Opatiji, Dalipagić nam je rekao da mu je veliki prijatelj Andro Knego koji ističe:

– Bili smo cimeri desetak godina, a on se prema meni ponašao kao prema bratu. Kao takvi dijelili smo sve probleme, i privatne i igračke. Podloga njegove iznimne igračke moći bila je u fizikalijama, u snazi i eksplozivnosti. Nije bio tehničar, pa nije ulazio u driblinge, ali je imao izrazito visok i precizan skok šut. On je od svih nas imao daleko najveći odraz, mislim da je to iz počučnja bilo oko 85 centimetara.

Bili smo cimeri i u Manili 1978. kada smo postali svjetski prvaci, a Praja je bio najbolji strijelac i igrač SP-a. U to vrijeme svi su htjeli biti Dražen Dalipagić kao što su desetljeće poslije svi htjeli biti Dražen Petrović.

Praju je dobro poznavao i hrvatski stručnjak Neven Spahija koji je danas trener Venezije, kluba za koji je Dalipagić igrao četiri sezone.

– Nema talijanskih novina koje nisu objavile informaciju o Prajinoj smrti, a lokalne novine posvetile su mu dvije stranice. Bio je to nezaustavljiv strijelac, jedan od najvećih, a po meni i legitiman NBA igrač koji, nažalost, u NBA ligi nikad nije zaigrao. Kada smo prošle sezone igrali u Beogradu protiv Hapoela, Praja se pojavio u našem hotelu kako bi nas pozdravio iz njegova bivšeg kluba. Pitao sam ga kako je, a on mi je, premda se već i tada borio protiv teške bolesti, kazao to takvim tonom kao da je u pitanju tek neki žulj. Eto, takav je bio Praja, uistinu velik igrač i velik čovjek.